Sanja Nikčević, selektor
2. FESTIVAL KRŠĆANSKOG KAZALIŠTA
(FKK)
Zagreb, 3.-5. i 9.-11. lipnja 2016. Dvorana sv. Franje, sv. Duh.
U organizaciji Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, selektor programa dr. sc. Sanja Nikčević.
Prošle je godine pokrenut Festival kršćanskog kazališta na kojem je prikazano sedam odličnih predstava, a festival se nastavlja i ove godine s još zanimljivijim programom! Predstave su vrlo kvalitetne i pokazuju da se o duhovnim temama može govoriti na kazališno zanimljiv i moderan način. Ovo su predstave u kojima ćete uživati i koje će vas dotaknuti! Smijete na njih povesti djecu, bračne drugove, roditelje, prijatelje, a možda je najbolje da povedete i neprijatelje!
Program je okupljen oko dvije dominantne teme o kojima se inače puno govorilo u javnosti: milosrđe i posvećeni život. U deset predstava iz osam gradova doslovno je prisutna cijela Hrvatska (Dubrovnik, Hvar, Zagreb, Osijek, Križevci, Visoko – Zagorje, Lovran, Split). Sve su te predstave nastale na rubu „velikog“ kazališta te su raznolike i u formi (od monodrama do velikih ansambl predstava) i u trajanju (od 5 minuta do dva sata) i u vrsti kazališnog izraza (od lutke do plesa, od dramskog teksta do igre). Sve su predstave nastale iz potrebe onih koji su ih stvarali – od najmlađih osnovnoškolaca iz petog razreda iz Visokog, preko studenata i zrelih ljudi pa do penzionera s Hvara. Na festival smo pozvali amatere (od osnovnoškolaca, studenata ili redovnice), ali i profesionalce: od netom završenih studenata (Antonija Šašo), mladih ali vrlo afirmiranih glumaca (Robert Kurbaša), te zrelih stvaratelja (Senka Baruška) pa i pravih glumačkih veterana (Dubravko Sidor).
Dramsko, maštovito i potresno o posvećenom životu
Festival otvara jedna od najpoznatijih hrvatskih predstava koja već 47 godina priča priču o sv. Lovrincu mučeniku na čakavici u izvedbi Hvarskog pučkog kazališta i režiji Marina Carića koji je predstavu postavio kao brucoš. Želio je pokazati da kazalište ne mora biti hladno i „elitističko“ nego da dobro kazalište može biti i pučko (dakle svima razumljivo) i kvalitetno i snažno i duhovno. Takva je predstava Prikazanje sv. Lovrinca mučenika koju srećom Hvarani održavaju na životu, putuju po svijetu i pokazuju je od Amerike do Pariza i natrag! Maštovito rješenje Marina Carića da nam priču o mučenicima, odigraju bijeli (kršćani) i crni fratri (Rimljani) razumije se u cijelom svijetu. Iako je tekst napisan u srednjem vijeku ova izvedba svakoga dirne, i kazališno i duhovno. Iako pripadaju amaterskom kazalištu, Hvarani i ta predstava poseban su fenomen. U ansamblu do dvadesetak glumaca (uključujući i djecu) promijenilo se nekoliko generacija tako da je samo Milan Lakoš (voditelj grupe) jedini koji od početka nastupa u svim predstavama, ali u raznim ulogama! Iznimno nam je drago da će ta predstava na stepenicama crkve Sv. Ante otvarajući festival proslaviti 250. izvedbu!
Uz Hvarane velika ansambl predstava, pravi spektakl, je i mjuzikl Život za život u izvedbi Ansambla Kolbe o životu poljskog sveca koji je dobrovoljno dao svoj život u koncentracionom logoru da bi izbavio drugog čovjeka. Ova hit predstava postavljena je prvi put 2012. godine, a sada će imati obnovu i premijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Time festival prvi puta izlazi i u druge prostore.
Tu su i predstave o hrvatskim svetim ljudima, čak dvije o Ozani Kotorskoj i to potpuno različite. Dominikanka s. Barbara Bagudić kreirala je monodramu o svom vlastitom životnom uzoru, a petnaestak mladih iz osnovne škole Visoko (u Zagorju) napravili su pod vodstvom Tibora Martana, dramskog pedagoga, o Ozani jednu zanimljivu glumačku igru (bez scenografije i rekvizita). Dok sestra Bagudić govori o Ozaninoj nutrini pokazujući snagu njezina uzora i vodstva, djeca po prvi puta jasno pokazuju zašto se Ozana zazidala. Iako je to naša blaženica, o njoj se ne zna puno (npr. da je bila velika ekumenistica, da je, premda zazidana 52 godine u maloj sobici, savjetovala ljude na visokim položajima, da je spasila Kotor od Turaka…). Predstave o životima svetaca au važne zato jer pokazuju da je svetost živa i danas, kao što je slučaj s župnikom Stjepanom Kranjčićem iz Križevaca koji je umro na glasu svetosti. Udruga Stjepan Kranjčić organizira brojna događanja u spomen na svog župnika, a producirali su i monodramu o njegovom životu koju je napisao Stjepan Tomaš, a izvodi je Dubravko Sidor.
Moderno i kreativno o milosrđu
U krugu o milosrđu vrlo su zanimljive predstave modernog scenskog izraza. Senka Baruška, umjetnica suvremenog plesa iz Lovrana, otplesat će Oče naš, temeljnu kršćansku molitvu, i pokazati kako se pokretom suvremenog plesa može blagosloviti. Predstava je nastala 2010. iz autoričina uvjerenja da je suvremeni ples izrazito duhovna umjetnost.
Lutke će nam ispričati i priču o Adamu i Evi u predstavi Prvi grijeh koja je nastala kao diplomski ispit glumice i lutkarice Antonije Šašo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. U njoj je na začuđujući, a izuzetno jednostavan način, riješen najveći problem scenskog prikazivanja priče o raju: pojava Boga. Antonija Šašo je s mladima iz župe Tijela Kristova u Zagrebu napravila i zanimljiv ilustraciju pjesme You rase me up/Dižeš me lutkarskom metodom crnog kazališta.
Mladi s bogoslovnog fakulteta (grupa Prosopon) na scenu su postavili odličan roman Đure Zrakića Svi me vole samo tata ne koji potresno govori o ranama iz djetinjstva. Festival zatvara monodrama Ispit savjesti. Robert Kurbaša progovara o savjesti uz pomoć Ujevićeve proze, govoreći o našem odnosu prema svijetu i Bogu te izborima koje čovjek mora učiniti u životu.
O NOVOPOKRENUTOM FESTIVALU
„Kršćansko kazalište“ iz naslova festivala ne implicira samo predstave o Kristu, svecima i svećenicima, nego i predstave nastale iz kršćanskog svjetonazora. Radi se afirmativnom kazalištu, koje, bez obzira na tragične ili sretne završetke prikazanih priča, potvrđuje svijet kao dio Božjeg plana i smisao čovjekova mjesta u njemu. Takve predstave publici pokazuju kako se nositi s životnim problemima i iskušenjima te joj pomažu prihvatiti i shvatiti život.Nakon njih se osjeća uzvišeno, ojačano.
Upravo je to bila funkcija europskog kazališta od samih početaka u antici preko srednjeg vijeka pa sve do polovine 20. stoljeća. Tada je u Europi zavladao sekularistički svjetonazor koji je istjerao Boga iz javnosti, zamijenivši ga ljudskim razumom, a kritika društva proglašena je jedinom vrijednom funkcijom umjetnosti. Ipak, novi svjetonazor nametnuo je i stav da je svaki pozitivan govor o svijetu ili svako spominjanje Boga u pozitivnom kontekstu nazadno, štetno i ispod razine prave umjetnosti. To je dovelo do današnje krize umjetnosti: kritika u umjetnosti koja je trebala poboljšati društvo postala je kritizerstvo koje umrtvljuje društvo crnim slikama stvarnosti, a ideja slobode pojedinca se pretvorila u rušenje svih vrijednosti (naročito vjere, domoljublja, ljubavi i prijateljstva) kao i institucija (naročito obitelji i crkve). Takvo je stanje u kazalištima glavne struje (ono koje dobiva novac i medijsku pažnju) pa je zato, u cijeloj Europi, publika iz njega pobjegla.
Srećom, postoji kazalište koje govori o drugačijim vrijednostima. Ono se nalazi na rubovima, rubovima profesionalnog, ali i amaterskog kazališta bez puno medijskog odjeka i novčane pomoći, no uz potporu publike. Upravo zato, prošle je godine pokrenut Festival kršćanskog kazališta da bi te predstave dobile svoj prostor i vidljivost te osnažile i publiku i umjetnike koji takvo kazalište žele stvarati. Naravno da svjetonazor ili poruka pisca/predstave sama po sebi ne osigurava kazališnu kvalitetu. Stoga je bilo vrlo važno odabrati za festival kvalitetna kazališna ostvarenja.
Budući da je izbor napravljen iz većeg broja predstava te da se i u Europi počinje nešto mijenjati (kazališta glavne struje usuđuju se postaviti predstave duhovnog nadahnuća, a Paul Claudel je ponovno kazališni hit!), očito je da je kršćanski svjetonazor živ u ljudima, kako u publici tako i u stvarateljima. Oni imaju pravo na svoj kazališni prostor, a 2. Festival kršćanskog kazališta im ga otvara na najbolji mogući način.
