Drugi dan 4. Festivala kršćanskog kazališta, subota 02. lipnja, otpočeo je popratnim programima. Naime, u Dvorani svetog Franje održane su dvije edukativne radionice namijenjene prvenstveno vjeroučiteljima i odgojiteljima u vjeri. Od 10 do 14 sati održana je radionica Dramske tehnike u radu s biblijskim tekstom u nastavi katoličkog vjeronauka pod vodstvom vjeroučiteljica i dramskih pedagoginja Nataše Roginek i Silvije Čavlek. Voditeljice su stvorile ugodnu i prisnu atmosferu i pokazale mnoštvo dramskih tehnika pomoću kojih biblijski tekstovi mogu postati djeci zanimljiviji i razumljiviji. Tako se u prvom dijelu radionice radilo na priči o susretu Isusa i grešnika, carinika Zakeja, a u drugom se radilo na priči o milosrdnom Samarijancu koju su voditeljice modernizirale jer, prema njihovom iskustvu, na taj način djeci postaje bliska i lakše shvate njezinu poruku. Pokazale su i nekoliko zabavnih dramskih igara i vježbi koje se mogu koristiti kao motivacija u nastavnom radu, ali i tijekom obrade obrazovnih i odgojnih sadržaja.

Od 15 do 18 sati koreografkinja i plesna pedagoginja Senka Baruška  održala je radionicu Primjena plesne osviještenosti u nastavi katoličkog vjeronauka. Zadatak koji je pred sebe stavila voditeljica bio je uvesti polaznike u neke elementarne preduvjete rada na plesnim tehnikama i dubljeg bavljenja plesom. Prvi je svakako osvještavanje vlastitoga tijela s ciljem uočavanja kako se ono ponaša u pokretu i kako ga pritom doživljavamo i osjećamo. Drugi je bio „propustiti“ neku polaznicima najdražu molitvu kroz svoje tijelo i ustanoviti na kakav nas pokret molitva potiče. Na kraju se pristupilo radu na prispodobama o Zakeju, milosrdnom Samarijancu i neobično dobrom ocu u skupinama. Cilj je pritom bio iznaći doživljaje i osjećaje prisutne u tim pričama i izraziti ih pokretom.

Svaku je radionicu pohađalo dvadesetak polaznica koje su njima bile iznimno zadovoljne. Rekle su da su puno naučile i da je sve što su vidjele, čule i iskusile primjenjivo u njihovom redovnom odgojno-obrazovnom i nastavnom radu.

Navečer su izvedene dvije predstave u prepunoj Dvorani svetog Franje. Prva je bila predstava Gospa od Svijećnice u izvedbi Dramske družine Ozana iz Visokog u Hrvatskom zagorju u režiji njihova voditelja i dramskog pedagoga Tibora Martana. Predstava je trajala petnaest minuta te je prikazala jedan isječak iz života Službenice Božje Marice Stanković. Naime djevojčici Marici se djeca u školi rugaju da je njezin otac običan radnik, a ona u susretu sa Svetom Obitelji shvaća da na to treba biti ponosna jer je radnik bio i sveti Josip. Djeca i mladi su predstavu lijepo i uživljeno odigrali te su dobili veliki aplauz. Tibor Martan i njegova družina stalni su i dragi gosti Festivala kršćanskog kazališta, a njihove predstave su prepoznatljiva stila i izričaja koji proizlaze iz njihova specifičnoga načina rada u kojemu se spajaju umjetnost i pedagogija. Članovi družine vole raditi predstave o svecima i svetim ljudima jer o njima puno nauče, a proces rada na predstavi im je zanimljiv i zabavan.

Druga predstava bila je monodrama Marija Filipija Kako glumiti normalnog čovjeka u režiji Borisa Svrtana. Mario Filipi je stopostotni invalid Domovinskog rata, po zanimanju i struci novinar, s izuzetnim talentom za glumu, pisanje pjesama i pjevanje. U svojoj monodrami govori o svom životnom i ratnom putu kritički se osvrćući na tretman hrvatskih branitelja u našem društvu. Duhovito govori i o svojoj invalidnosti te o svom optimističnom pristupu životu koji je uvijek vrijedan življenja. Priča o raznim smiješnim situacijama u kojima se našao zato što ne ističe svoju invalidnost u svakodnevnom životu pa ljudi pomisle kako je on sasvim „normalan“ čovjek te se na taj način prema njemu i odnose. Otpjevao je i nekoliko pjesama domaćih i stranih kantautora, a osobito je oduševio pjesmama koje je sam napisao i komponirao.

Njegova je predstava imala snažan odjek u publici koja mu je dugo pljeskala te s njime na kraju i zapjevala. U razgovoru nakon predstave, veći je broj prisutnih u auditoriju imao potrebu ponešto pitati ili/i pohvaliti Marija Filipija za njegovu dojmljivu izvedbu. Neki su ljudi istaknuli kako se o Festivalu malo zna i kako bi trebalo o  njemu još više govoriti i pisati. Fra Ivan Lotar je istaknuo da je Festival ove godine bio jako puno prisutan u medijima, no da je najznačajnija ipak usmena predaja te je i ovom prilikom pozvao publiku da prenosi svoje dojmove drugima te da na predstave povede svoju obitelj, prijatelje i znance.

                                                                                                                                                Ozana Iveković