Intervju s fra Ivanom Penavićem vodila je Margareta Jozinović:

Nakon odigrane drame “Ivan Krstitelj i njegovi prijatelji” u Histrionskom domu, 8. lipnja, porazgovarali smo s režiserom ove predstave, fra Ivanom Penavićem, voditeljem frame Posušje koja je i izvela istu. Prepun dojmovima, evo što je ukratko rekao o festivalu, predstavi, ali i svojom mladeži koju vodi.

Evanđelju dati prostora i u kazalištu koje može biti izvanredno sredstvo nove evangelizacije!

1. Odakle Vam ideja za predstavu?

Župa Posušje već devet godina organizira Festival religiozne drame koji se održava u korizmenom vremenu. Redovito na Festivalu nastupa i mjesna Franjevačka mladež sa svojom predstavom. Budući da već nekoliko godina Frama bilježi dramski rad, ove smo se godine odlučili za ozbiljnije djelo, posljedni dio Gavranove biblijske trilogije, a koji još nije igrao na ovom Festivalu: Ivan Krstitelj i njegovi prijatelji. Gavranov roman Ivan Krstitelj itekako je privlačan tekst, protkan mnogim sporednim radnjama i likovima koji se pletu oko osobe Ivana Krstitelja, tako da smo odlučili djelomice prilagoditi dramatiziran tekst romana te ga postaviti na scenu u kripti nove crkve u Posušju.

2. Kakvu poruku želite poslati ne samo predstavom koju izvodite nego i sudjelovanjem na ovom festivalu?

Biblija nije zbirka zapisa o nekim davnim, za pojedinca nevažnim događajima, nego je to živi glas, Božja riječ koja traži odjeka u suvremenoj društvenoj zbilji i koja nas u vjerničkoj savjesti obvezuje na zauzeto djelovanje u našoj okolini. Ivan Krstitelj je uzor suvremenoga navještaja vjere, navještaja koji rabi metodu iskrenosti, nepatvorenosti, dosljednosti, vjernosti… To su obrisi kršćanskoga karaktera. Postavljanjem ove drame na kazališne daske i u Histrionskom domu, u okviru Trećega festivala kršćanskoga kazališta, htjelo se evanđelju dati prostora i u kazalištu.

3. Što mislite o doprinosu Festivala kršćanskog kazališta? Je li danas potreban više?

Kazalište kao institucija i umjetnost već godinama odmiče od nekih zadanih ususa, kulturoloških činjenica, vrijednosti na koje je naviklo jedno tradicionalno društvo i sl. Želi se time jasno dati do znanja da je nastupilo vrijeme nekoga nazovi liberalizma, sekularne države, slobode mišljenja i izražavanja koja osobito eruptira u teatru. Upravo je stoga itekako potreban ovakav Festival, odnosno ciklus predstava s kršćanskim temama koje su ipak aktualne, koje imaju svoju publiku i koje – ako su kvalitetno postavljene – mogu postati izvanredno sredstvo nove evangelizacije.

 4. Mogu li ovakvi sadržaji promijeniti osobu ili potaknuti na promišljanje o promjeni?

U mnogim je susretima sa svojim sugovornicima Krist na bližnje djelovao upravo kartatično. Katarza ili, biblijskim žargonom kazano, metanoja ili obraćenje jest učinak koji bi i ovaj Festival u ideji mogao ostaviti na sve one koji dođu u početku čak i kao pasivni gledatelji, nezainteresirani za sam sadržaj. Baš je taj sadržaj, ono “evanđeosko” u predstavama koje igraju na ovom Festivalu, snaga koja mijenja čovjeka.

5. Što Vas je osobno vodilo i kakve su emocije nakon odigrane predstave?

Gledati dvadeset pet-šest mladih ljudi, srednjoškolaca, kako otkidaju dio svoga slobodna vremena iz dana u dan, u zimskom periodu godine, i ugrađuju ga u dramu koja njihovim trudom nastaje, promatrati ih zanosne u radu kojem se predaju, nukalo je i mene na temeljitiju zauzetost oko postavljanja ove predstave, ne samo u početnom dijelu rada. Konačno, dojam koji se gaji nakon odigrane drame “Ivan Krstitelj i njegovi prijatelji” premijerno u Posušju, zatim u Međugorju i Zagrebu, nesvediv je na emociju. Nadam se da će i u umu i srcu naših gledatelja ova drama odjeknuti i ponad emocionalnosti i dovesti ih do osobe Isusa Krista, sadržaja koji je Ivanu Krstitelju život značio.