Slavko Nedić

Krešimir Tičić i Mario Nardelli
ili
40 godina mjuzikla kršćanske inspiracije

Samo je Katolički radio 23. prosinca 2013. u emisiji Sacro ritam obilježio 40-u obljetnicu premijere prvog hrvatskog mjuzikla kršćanske inspiracije „Mali suci“. Drugima ta priča nije bila previše zanimljiva a najvjerojatnije za nju nisu ni znali. Činjenica je da jako malo ljudi zna da je 23. prosinca 1973. godine u dvorani crkve Majke Božje Lurdske u Zagrebu održana premijera prvog mjuzikla kršćanske inspiracije „Mali suci“. Autori mjuzikla su Krešimir Tičić (tekst i režija) i Mario Nardelli (glazba i aranžmani), kojima je ovo bio prvi ali ne i zadnji zajednički uradak. Oni su nakon mjuzikla „Mali suci” (1973.), napisali i realizirali još i mjuzikle: „Sunčana zraka” (1977.), „Dječji vrtić za odrasle” (1979.), „Čarobna prehlada” (1982.) i „Brat Sunce” (1989.).

Scenski navještaj Radosne vijesti je nakon II svjetskog rata u Hrvatskoj uglavnom bio unutar crkvenih dvorana u formi recitala ili dramskim igrokazima (koje su zvali „skazanjima“ jer su vrlo često i uzimali starije tekstove koji su se tako žanrovski zvali) sa ili bez glazbenih točaka. Tako su i mladi u župi Majke Božje Lurdske 1967. godine izveli dramu “Venancije” u kojoj je jedan od glumaca bio i Krešimir Tičić, koji slijedeće (1968.) godine samostalno režira pasionsku igru “Passus, cruciffixus et mortuus” dra Flavija Šolca te piše dramski tekst za djecu “Mama”. Uspjeh predstava bio je veliki poticaj za nastavak te su slijedećih godina izvedeni “Svjetlo planina” (1969.) Franza Weisera i “Žrtva ispovjedne tajne” (1970.) Josepha Spilmanna.

U to vrijeme, potaknut mjuziklom „Moje pjesme moji snovi“ Krešimir Tičić intenzivno razmišlja o mjuziklu odnosno predstavi koja u sebi organski spaja glumu, riječ i glazbu te duhovnu poruku. Međutim, teško je bilo pronaći pravog suradnika za to. Prvi pokušaj je bio glazbena igra “Mir” zajedno s fra Milom Čirkom, a izvedena je 23. prosinca 1972. godine. Susret s Mariom Nardellijem čiju je glazbu Tičić slušao još u djetinjstvu otvorila je vrata jedne plodne suradnje.

„Mali suci“ početak kršćanskog i dječjeg mjuzikla u Hrvatskoj!

Prvi mjuzikl, spomenuti „Mali suci“, je bezvremenska realistička priča u kojoj djeca u badnjoj noći pomiruju dvije „nepomirljive“ obitelji Dobrić i Snobić pri čemu se kritizirao kršćanski konformizam. „Približavao se Božić 1973. Nizale su se probe u podrumu samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Bilo je vrijeme redukcije struje. Pod treperenjem pedesetak svijeća mi smo ipak uspjeli iznjedriti ‘Male suce’“ prisjeća se Krešo Tičić tih vremena pišući “U spomen Mariju Nardelliu“ u Vjesniku 1993. godine. Iako je sam Nardelli htio napraviti orkestraciju za električni sastav na prijedlog Tičića ipak je odlučeno da sve bude puno mirnije i tiše te je glazba izvođena uz akustični sastav: klavir, dvije klasične gitare i violina.

Za novu izvedbu (s novom glumačkom ekipom) u Dominikanskom samostanu u Zagrebu 1976. godine aranžmani su napravljeni po originalnoj ideji za električni sastav: orgulje, bas i ritam gitara, flauta i bubnjeve. I ove je aranžmane napisao Mario Nardelli koji je i dirigirao na obje verzije. Tičić je režirao obje verzije te izradio i scenografiju. Za prvu verziju scenografija je realističnu, dok je u drugoj ostvarena u apstraktnoj likovnoj formi i igrom boja.

Autori dotičnih mjuzikla nisu bili samo autori, oni su bili pokretačka snaga ekipe te su vrlo često podmetnuli leđa za sve što je trebalo. Nardelli je pisao aranžmane, uvježbavao orkestar, dirigirao i ( ponekad) svirao u njemu, a Tičić je pored pisanja scenarija i režirao predstave, osmišljavao i izrađivao scenografiju, organizirao i vodio probe.

I premda se o mjuziklu skoro uopće nije znalo niti spominjalo izvan crkvenih krugova, unutar njih on je vrlo brzo doživio veliku popularnost te su ga ubrzo počele izvoditi mnoge župe ne samo u Hrvatskoj nego i po misijama u inozemstvu. Prema evidenciji Kreše Tičića, mjuzikl je igran u većini zagrebačkih župa a također i u Rijeci, Splitu, Sinju, Dubrovniku, Osijeku, Sarajevu, Makarskoj, Baškoj Vodi, Slavonskoj Požegi a vrlo vjerojatno i u mnogim drugim mjestima, ali kako se nije tražila dozvola za izvođenje rijetko je tko obavještavao autore o izvođenju u svojoj župi. Mjuzikl je jako često izvođen i u inozemstvu, po katoličkim misijama u Münchenu, Stuttgartu, Berlinu, Frankfurtu, Vancouveru, San Franciscu, Sidneyu a vrlo vjerojatno i mnogim drugim mjestima, ali nitko nije mario za autorska prava niti prijavu izvođenja. Zanimljiv je podatak da za nijednu od ovih izvedbi autori nisu primili nikakav honorar na račun autorskih tantijema, iako je čak izvedba mjuzikla u jednoj katoličkoj misiji u Njemačkoj emitirana na televiziji.

„Mali suci“ su 1976. objavljeni i kao knjiga u izdanju revije «Marija». Prvo izdanje je tiskano u 1500 primjeraka i vrlo brzo prodani te uskoro tiskano i drugo izdanje u 1.000 primjeraka. Potkraj 1998. godine Hrvatska televizija (redatelj Miljenko Bukovčan) snima mjuzikl “Mali suci” kao zajednički projekt Religijskog i Dramskog programa i prikazuje ga na Badnjak.

U Hrvatskoj se „Jalta Jalta“ smatra početkom mjuzikla kao žanra jer ju je Kazalište Komedija postavila 1970. „Mali suci“ iz 1973 su ne samo prvi hrvatski autorski mjuzikl kršćanske inspiracije nego i prvi dječji mjuzikl u Hrvatskoj. Nastali su čak četiri godine prije mjuzikla „Ivan od leptira“ koji su Grgić – Kabiljo postavili u kazališta Komedija. Budući da su Mali suci bili gotovo poluilegalni, „Ivan od leptira“ je proglašen prvim hrvatskim dječjim mjuziklom što će se sada, nadamo se ispraviti!

Nastavak plodne suradnje ili od sunčane zrake do siromaha iz Asiza

Dok se pisao drugi dječji hrvatski mjuzikl („Ivan od leptira“), autorski tandem Nardelli – Tičić je pripremao svoj drugi mjuzikl “Sunčana zraka”. Tema mjuzikla je sv. Pričest i okupljanje oko zajedničkog stola te snazi koja izlazi iz razlomljenog kruha. Ekipu su činili mladi iz raznih zagrebačkih župa: Majke Božje Lurdske, Kraljice sv. Krunice, sv. Jeronima te iz župa Novog Zagreba, ali su na kraju imali jedinu podršku župe Majke Božje Lurdske u Zagrebu gdje je premijera održana 30. prosinca 1977. Glas Koncila najavivši izvedbu mjuzikla u dvorani dječačkog sjemeništa na Šalati napisao je): „Još se jednom potvrdilo da električne gitare, orgulje, flauta i bubnjevi u rukama pravih glazbenika i pod dirigentskom palicom autora glazbe mogu obrubiti srca i starih i mladih vjernika“. (Glas Koncila: Broj 2, od 22. siječnja,1978. ) Prema (opet nepotpunoj) evidenciji autora mjuzikl „Sunčana zraka“ je izvođen još i u Splitu, Sinju, Frankfurtu i Berlinu.

Treći mjuzikl autorskog tandema Nardelli – Tičić je ponovno dječji mjuzikl namijenjen odraslima pod nazivom „Dječji vrtić za odrasle“ u kome djeca pozivaju odrasle u dječji vrtić te ih žele poučiti da se dijete i obitelj voli cijelim srcem. Mjuzikl je nastao 1979. godine a premijera je održana 24. svibnja 1980. ponovno u župi Majke Božje Lurdske. Bio je to uistinu veliki mjuzikl s mnogobrojnom ekipom od dvadesetak glumaca i zborom, s velikom scenom i velikim orkestrom. Većina njih su bili uglavnom amateri koji su nakon radnog vremena ili fakulteta dolazili na probe koje su trajale i po više sati. Nakon premijere u dvorani Gospe Lurdske, (sedam izvedbi) predstave su održane i u dvorani Dječačkog sjemeništa na Šalati, (dvanaest izvedbi) 1980/1981. godine. Luka Depolo pišući za Glas Koncila izvještaj o tim predstavama napisa „Prepuno gledalište, svake večeri oko 1000 gledatelja, oduševljeno je prihvatilo mlade izvođače. Ovo ugodno iznenađenje stavlja nas pred veliko pitanje i obvezu: da li ćemo umjeti prihvatiti ove ljude i njihovu poruku, omogućiti im nove nastupe i dati mogućnosti rada na vrelu Evanđelja? Oni su prvi stupili na pozornicu propovijedanja evanđelja i ušli su u taj posao cijelim srcem“ (Glas Koncila, broj 23, od 23. 11.1980.). Mjuzikl je 1982. godine izveden na poljskom jeziku u gradu Stanowa Wola.

Na žalost, duhovne teme ni u osamdesetima nisu mogle pronaći svoj prostor u profesionalnom kazalištu. Iako su autori nudili svoj novi mjuzikl “Čarobna prehlada”  1982. profesionalnim kazalištima u Zagrebu, premijera bila u Pragu 1989., u lutkarskom kazalištu “Albatros” i to na češkom jeziku. Hrvatska premijera je održana čak 20 godina kasnije 2002. i ponovno u župi Majke Božje Lurdske.

Ipak njihov posljednji zajednički mjuzikl “Brat Sunce” je na kraju dospio do profesionalne scene ali tek nakon promjene društvenog sistema, u Republici Hrvatskoj i to samo na daske Kazališta Komedija iako je produkcija i dalje bila amaterska. „Brat Sunce“, mjuzikl o sv. Franji, napisan je 1989., a objavljen je kao knjiga, u izdanju Zbornika KAČIĆ, zalaganjem fra Gabrijela Jurišića, glavnog urednika Zbornika. Zatim je dugo stajao u ladici, a premijera je održana devet godina kasnije na poticaj fra Josipa Blaževića (tada mladog franjevca a danas provincijala reda i osnivača Festivala kršćanskog kazališta) 10. svibnja 1998. kada ga je u režiji Arijane Meštrović izvela Franjevačka glumačka družina „Sv. Antun“ župe sv. Antuna Padovanskog sa Svetog Duha u Zagrebu na sceni Kazališta Komedija. Budući da Mario Nardelli više nije bio među živima, postavljen je uz klavirsku pratnju. U mjuziklu se vješto isprepliću i stapaju dvije radnje koje razdvaja sedam stoljeća. Glavni likovi su Njofra, zagrebački suvremeni mladić iz dobrostojeće obitelji i Franjo, prvo također bogataški sin a zatim siromah iz Asiza. I kako reče jedan od likova predstave: „Nije se kroz povijest toliko toga promijenilo, a jedina istina je samo vrijeme u kojem smo se zatekli“. Sličnu sudbinu koja je zatekla sv. Franju kojeg su zbog njegovog ostavljanja obiteljskog bogatstva proglasili čudakom zadesila je i Njofru kojeg vode psihijatru. Stoga nije slučajno da oba lika igra isti glumac.

Iako radeći u vrlo skromnim financijskim uvjetima i s amaterskim glumcima, Krešimir Tičić i Mario Nardelli su postavili vrlo visoke kriterije na svim razinama predstave: vokalne i instrumentalne izvedbe, dramaturgije, scenografije i vizualnog izgleda predstave, glume…

Zbog svoje sadržajne suvremenosti i aktualnosti te jasne i nedvosmislene poruke prožete kršćanskim sadržajem ovi mjuzikli su ostavili velik trag ne samo na izvođačima nego i svima koji su ih gledali. Na žalost o mjuziklima Krešimira Tičića i Marija Nardellija se danas vrlo malo zna. prvi mjuzikli kršćanske inspiracije u nas čine četrdesetogodišnju tradiciju mjuzikla kršćanske inspiracije što je vrijednost s kojim se malo se koji narod Europe može pohvaliti. Današnje vrijeme vraća interes za tu vrst umjetnosti, imamo i neke značajne suvremene produkcije pa je važno podsjetiti se početaka odnosno temelja na kojima se može graditi i danas.

 

Mjuzikli Krešimira Tičića i Marija Nardellija:

1. Krešimir Tičić/Mile Čirko “Mir”, glazbeno scenska igra, Zagreb 1972.
2. Krešimir Tičić/Mario Nardelli “Mali suci”, božićni mjuzikl, Zagreb 1973.
3. “Sunčana zraka”, mjuzikl, Zagreb 1977.
4. Krešimir Tičić/Mario Nardelli “Dječji vrtić za odrasle”, mjuzikl, Zagreb, 1979.
5. Krešimir Tičić/Mario Nardelli “Čarobna prehlada”, mjuzikl, 1982., Prag 1989. / Zagrb, 2002.
6. “Brat Sunce”, mjuzikl, objavljen Split, 1989., izveden Zagreb, 1998.

---

 (Objavljeno u sklopu teksta: Slavko Nedić: Glazbeni pregled 2013, Laudato TV, 29.01.204.  više na http://www.laudato.hr/ispisi-snimi.aspx?NewsID=8880)

---